Volim te bezuvjetno (ili možda ipak ne, ovisi kako se ponašaš)

Bezuvjetna ljubav. Fraza koju bacamo okolo kao da je riječ o nečemu što se može kupiti na sniženju u supermarketu. “Volim te bezuvjetno.” Zvuči bajkovito, gotovo sveto. Ali ajmo malo realno.

Kad kažete “volim te bezuvjetno”, zapravo mislite: “Volim te dokle god ne radiš nešto što me ozbiljno nervira.”


Roditeljska ljubav je, kažu, bezuvjetna. I to je vjerojatno istina… dok ne dobijete prvu dvojku iz matematike. Ili dok ne kažete roditeljima da ne želite završiti medicinu, nego da vas više zanima, ne znam, umjetnost i samostalno istraživanje gljiva u šumi.

Odjednom se ta velika, beskrajna ljubav počinje lagano lomiti pod teretom njihovih očekivanja.

– “Volim te, ali što misliš kako mi je kad me susjedi pitaju što studiraš, a ja moram reći da nisi upao na pravo?”
– “Volim te, ali moraš biti zahvalan što sam te rodila, mogla sam i ne!”
– “Volim te, ali ako još jednom ostaviš tanjur u sudoperu i kažeš ‘Kasnije ću oprati’, kunem ti se da ću te se odreći.”

Dakle, ljubav – da. Ali ako planirate biti dijete koje ne ispunjava roditeljske standarde, pripremite se na to da ćete odjednom osjetiti hladnoću u zraku.


Ako ste ikad bili u vezi, sigurno ste čuli onu famoznu:

“Ma ja te volim bez obzira na sve.”

Aha, kako da ne. Probajte prestati iznositi smeće tri dana zaredom pa vidite hoće li ta ljubav preživjeti.

Jer realno, bez obzira na sve znači:

– “Volim te, ali ako prestaneš pokazivati trud, imat ćemo razgovor.”
– “Volim te, ali ako još jednom ostaviš mokar ručnik na krevet, voljet ću te malo manje.”
– “Volim te, ali ako odlučiš da je normalno piti mlijeko direktno iz tetrapaka, morat ćemo redefinirati naš odnos.”

Zapravo, partnerska ljubav nije bezuvjetna, nego uvjetovana time da ne postanete nepodnošljivi. I to je sasvim fer. Jer tko normalan želi biti voljen čak i kad se ponaša kao emocionalni terorist?


Prijateljstva su jedan od najzanimljivijih primjera kako bezuvjetna ljubav funkcionira u teoriji, ali ne i u praksi.

– “Volim te, ali ako stalno kasniš, prestat ću te zvati.”
– “Volim te, ali ako tvoj dečko napravi još jednu glupost, a ti mi opet kažeš ‘ali on će se promijeniti’, prestat ću se truditi.”
– “Volim te, ali ako mi još jednom pošalješ glasovnu poruku od 11 minuta u kojoj mi prepričavaš svađu s dostavljačem hrane, blokirat ću te.”

Prijateljstva nisu bezuvjetna. Postoje uvjeti, postoje granice, postoje stvari koje ne možeš raditi ako želiš ostati prijatelj. I to je normalno. Jer samo psihopati prihvaćaju sve od svih bez ikakvih kriterija.


Ako maknemo ljude iz jednadžbe – da, psi. Psi su jedina bića koja vas vole čak i ako ste emocionalno nedostupan kaos u ljudskom obliku. Možete zaboraviti nahraniti psa, vikati jer vam je loš dan, ignorirati ga satima – on će vas i dalje gledati kao da ste božanstvo.

Ljudi? Ne baš. Mi volimo, ali uz sitna slova ugovora koja kažu:

“Volim te, ali pod uvjetom da ne postaneš netko koga više ne mogu poštovati.”

I to je sasvim u redu. Jer ljubav bez granica često znači ljubav bez samopoštovanja. A to je, ruku na srce, užasna ideja.

Zato, umjesto da sanjamo o bezuvjetnoj ljubavi, možda bismo trebali slaviti nešto realnije – ljubav s razumijevanjem i zdravim granicama.

Jer voljeti nekoga ne znači dopustiti mu sve. Znači reći: “Volim te, ali ako se ponašaš kao idiot, neću ti dati da mi uništiš život.”

I to je jedina ljubav koja stvarno ima smisla.