“Razumijem kako se osjećaš, ali meni je gore” – Olimpijske igre patnje

Ah, ta ljudska potreba da budemo prvaci u svemu – čak i u patnji. Neki skupljaju medalje u sportu, neki u znanju, a mi skupljamo bodove u disciplini “Tko se više namučio u životu”. Nema veze pričamo li o stresu, umoru, bolestima, djeci, poslu – sve se svodi na jednu rečenicu:

“Razumijem kako se osjećaš, ALI MENI JE GORE.”

I tu se otvara natjecateljska arena.


Ako postoji nešto što roditelji vole više od svoje djece, onda je to podsjećati ih koliko su oni imali teže djetinjstvo.

Dijete se žali da mu je škola naporna? “Ti misliš da je tebi teško? Kad sam ja bio tvojih godina, išao sam pješice 5 km do škole, po snijegu do koljena, a doma sam još morao cijepati drva!”

Ne može riješiti zadaću? “U moje vrijeme nije bilo Googlea! Ili si znao ili si dobio jedinicu i nitko nije plakao!”

Roditelji su generacija koja vjeruje da se svaka teškoća rješava usporedbom s gorim vremenima. Dakle, ako ti nije tako loše kao što je bilo njima, tvoji problemi se automatski poništavaju. Nije ti teško, samo si razmažen.

Ali što se dogodi kad roditelji postanu ti koji se žale? Djeca odrastu i postanu nova generacija natjecatelja u disciplini: “Mama, ne dramatiziraj.”


Ako u ozbiljnoj vezi ne postoji svakodnevno natjecanje tko je danas umorniji, jeste li uopće zajedno?

“Ja sam iscrpljena.”
“Pa što bih ja onda trebao reći?”
“Ne znam, ali meni je gore.”
“Nema šanse, mene od jutra leđa ubijaju!”
“A mene cijeli život!”

I tako prođe večer, ne u opuštanju, nego u dokazivanju tko ima više prava na prigovaranje. Na kraju, nitko ne pobijedi jer umor ostane, a još ste uz to i ljuti jedno na drugo.

Možda bi bilo bolje da se umjesto rasprave dogovorite – ti meni masažu pet minuta, ja tebi pet minuta, i svi sretni. Ali ne, jer to bi bilo prejednostavno.


Žalite se na posao? Pa kako vas nije sram. “Ja radim 12 sati dnevno, a ti se žališ na jedan prekovremeni?” Imate problema s novcem? “Ma daj, barem ne plaćaš kredit 30 godina!” Boli vas glava? “Joj, da znaš kako je meni s migrenama!”

I tako svi šute jer, eto, uvijek postoji netko tko ima goru verziju vašeg problema. Nije vam dozvoljeno da vam bude teško jer netko negdje pati više.

Ali, ljudi moji, jel to znači da nitko više ne smije imati loš dan jer negdje netko umire od gladi? Jel smijem reći da mi je loše, a da mi odmah ne servirate listu ljudi kojima je gore?


Ako ste se prepoznali u ovom tekstu, nemojte se brinuti – svi smo to radili. Ali evo par trikova kako ne biti dosadni natjecatelj u Igrama patnje 2025.:

Slušajte bez uspoređivanja – Ako netko kaže da mu je teško, ne morate odmah odgovoriti svojom tužnom pričom. Ponekad je dovoljno reći “Razumijem. Tu sam ako ti treba razgovor.”
Prestanite umanjivati tuđe probleme – To što netko nema rak ne znači da mu prekid veze nije traumatičan. Svatko ima svoj teret.
Kad vas partner kaže da je umoran, NE odgovarajte s “a što bih ja trebao reći” – Umjesto toga, možda mu samo natočite čašu vina i preživite večer u miru.
Ne morate uvijek pobijediti – U nekim situacijama, pobjednici su oni koji jednostavno šute i budu podrška.


Nitko nije rekao da morate imati monopol na patnju da biste imali pravo na suosjećanje. Ponekad ne treba natjecanje, ponekad treba samo jedno ljudsko “Čujem te.”

I zato, sljedeći put kad vam dođe da na tuđu žalbu odgovorite s “Ali meni je gore!”, samo udahnite i recite:

“Zvuči stvarno teško. Kako ti mogu pomoći?”

Bit će vam čudno u početku, ali vjerujte mi – lakše se živi kad prestanete skupljati medalje u disciplini “Tko više pati.”