Potisnute traume – danas ja, sutra ti

Ah, potisnute traume. One lijepe male emocionalne bombe koje smo svi pažljivo zapakirali u neprozirni celofan „Ma, sve je u redu“ i pospremili na dno duše. Problem? Te bombe ne ostaju tamo zauvijek. Jednog dana, kad najmanje očekujete, puknu. Možda dok vam dijete treći put zaredom kaže da je „zaboravilo“ zadaću. Možda kad vam partner ostavi čarape pored košare za prljavi veš – jer zašto bi ih ubacio unutra kad ih može strateški položiti u neposrednoj blizini? Možda na poslu, kad kolega po tisućiti put diše preglasno.

U svakom slučaju, ono što danas ignoriramo, sutra postaje tuđi problem. Danas ja, sutra ti.


Koliko ste puta čuli ili rekli sebi: “Neću sad o tome, nema veze.” Ili onu klasičnu: “Nije mi ništa.” Naravno da nije. Samo što se svaki put kad progutate problem, on fino pohrani negdje u podsvijesti i čeka svoju priliku da eksplodira.

Najgore je što često eksplodira na ljude koji ni ne znaju što su skrivili. Dijete prospe sok? Vi planete kao da je upravo zapalilo stan. Partner kasni s posla? Vi zaključite da vas sigurno više ne voli. Kolega pita “Jesi li dobro?” – vi mu uzvratite pogledom koji jasno poručuje da vas pusti na miru ili će postati dio vaše životne drame.

I sve to samo zato što nismo naučili reći: “Čuj, možda ipak imam neki problem.”


Roditelji vole vjerovati da njihova djeca ne primjećuju kad su oni pod stresom. Kako da ne. Djeca su poput malih ljudskih detektora laži. Kažete: “Sve je u redu.” Oni čuju: “Ne pitaj ništa jer ću eksplodirati.”

Problem je što se vaša neizgovorena frustracija prenosi na njih. Ako ste odrasli u kući gdje se osjećaji nisu pokazivali, velike su šanse da ćete i vi nesvjesno odgajati svoje dijete na isti način. Ako ste odrasli uz roditelje koji su vikali umjesto razgovarali, možda i sami imate sklonost prema “glasnijim metodama komunikacije”.

A znate što je najbolje? Ako to ne prekinete vi, prekinut će vaše dijete – kod psihoterapeuta.


Ponekad se čini da su brak i veze izumljeni samo zato da bi ljudi imali nekoga na koga mogu nesvjesno istresti traume iz djetinjstva. Ako vam svaka kritika partnera zvuči kao napad, možda nije problem u njemu – možda je problem u tome što ste cijeli život morali dokazivati da ste dovoljno dobri. Ako svaka sitnica postaje povod za svađu, možda je to samo odjek nečega što nikada niste riješili sa sobom.

I tako se dogodi da se dvoje ljudi vole, ali ne znaju zašto su stalno na rubu svađe. Spojili su se na temelju ljubavi, a onda se svatko od njih pretvorio u hodajuću zbirku nerazriješenih emocija.


Živimo u vremenu gdje je normalno biti pod stresom, ali nije normalno o njemu pričati. Trebaš biti jak. Smiren. Funkcionalan. Ako se raspadneš, brzo se saberi, nitko nema vremena za tvoje drame.

Pa tako imamo cijelo društvo ljudi koji se drže, ali jedva. Svi smo okej, samo nam treba pet minuta u autu da se saberemo prije nego što uđemo u kuću. Ili kratki hod po uredu jer ako sjednemo, nećemo se više ustati. Ili još jedna kava jer ako stanemo razmišljati, možda shvatimo koliko smo umorni.


Pa, ne bi bilo loše, ali ako ništa drugo, možemo barem napraviti sljedeće:

Prestati glumiti da je sve u redu – Jer nije. I to je u redu.
Naučiti govoriti o problemima dok su mali – Jer kasnije postanu čudovišta.
Ne prenositi vlastite traume na djecu – Jer ona nisu odgovorna za ono što nismo riješili.
Ne koristiti partnere kao terapeute – Jer ni oni nemaju sve odgovore.


Ako danas ne riješimo ono što nas muči, budite sigurni – vratit će se. Možda ne odmah. Možda ne kroz tjedan dana. Ali kad vas jednog dana iritira način na koji netko diše, možda je to znak da je vrijeme da zavirite malo dublje.

Jer traume koje nismo riješili ne nestaju. One samo čekaju pravi trenutak da nas sustignu. I često taj trenutak dođe kad najmanje očekujemo.