Dragi (ne)uračunljivi roditelji

Dragi roditelji, vi neumorni arhitekti dječjih sudbina, imamo ozbiljan problem. Iako ste i sami nekad bili djeca (barem se nadam), čini se da ste s godinama zaboravili kako je to biti s one druge strane roditeljskih pravila. Pa hajdemo zajedno preispitati neke stvari, dok još imamo strpljenja za međusobni dijalog.


Ah, taj legendarni trenutak roditeljske naivnosti! Vaše dijete bi. I već jest. Ako mislite da nikad nije slagalo, varate se. Ako mislite da nikada nije potražilo na internetu kako sakriti lošu ocjenu, razmislite opet.
Naravno, uvjereni ste da ga odgajate “drukčije”. A onda, jednog dana, stigne neočekivana vijest – vaše dijete ipak nije otporno na gluposti. Slijedi standardni roditeljski scenarij: “Sigurno su ga povukli loši prijatelji.” Ah, to famozno loše društvo! Nevjerojatno je kako svi roditelji misle da njihova djeca nisu njegov dio, a nekako se ono uvijek iznova formira.


Naravno, uvijek “u vaše vrijeme” bilo je bolje. Djeca su znala red, učitelji su imali autoritet, nitko nije razgovarao o osjećajima, a kruh je bio jeftiniji. Čudesno! No, dragi moji, u vaše vrijeme također nije bilo interneta, ali sad svi imate WhatsApp grupu “Roditelji 5.b”, gdje iz sata u sat analizirate svaku nastavničku odluku kao da se radi o državnom proračunu.
Vremena se mijenjaju, sviđalo se to nama ili ne. Umjesto da beskrajno ponavljamo kako su stvari prije bile bolje, možda bismo mogli razmisliti o tome kako svojoj djeci pomoći da se nose s izazovima modernog doba – od stalne izloženosti društvenim mrežama do pritiska da budu najbolji u svemu.


Naravno da radite! No, radite li to za njih – ili za vlastiti mir? Ako vam dani prolaze između posla, škole, treninga, dodatnih aktivnosti i instrukcija, dok vaše dijete sjedi s izrazom emocionalnog zombija, možda je vrijeme za ozbiljno pitanje: Je li ovo zaista njegov život ili vaša vizija uspjeha?
Djeca nisu projekt. Možda im ne treba još jedan sat stranog jezika ili matematički kamp, nego jedno obično popodne na igralištu. Možda im, više od savršenog rasporeda, treba roditelj koji će ih pitati kako si, umjesto kakve su ti ocjene.


“Mi smo kao djeca padali s bicikla i nitko nije radio dramu!” Da, i neki su lomili ruke i skrivali to od roditelja jer bi ih još i izgrdili. Sjajan sustav!
Danas se napokon priča o emocijama, ali neki roditelji to i dalje doživljavaju kao znak slabosti. “Moj sin neće biti cmizdravac!” A zašto ne? Ako može pokazati ljutnju i ponos, zašto ne bi i tugu? Možda, samo možda, ako djecu naučimo da je u redu govoriti o svojim osjećajima, nećemo se jednog dana pitati zašto toliko odraslih hoda okolo kao emocionalne tempirane bombe.


Dragi roditelji, svi ste vi ponekad (ne)uračunljivi – u nastojanju da zaštitite, usmjerite, disciplinirate i učinite najbolje što znate. I to je u redu. No, možda bismo svi trebali malo zastati i zapitati se radimo li ono što je zaista najbolje za njih – ili ono što je najlakše za nas?
Nije cilj biti savršen roditelj. Cilj je biti dovoljno dobar da vaše dijete jednog dana ne završi na psihoterapiji govoreći: “Moji roditelji su uvijek mislili da sve znaju, ali nikad nisu pitali kako sam zapravo.”