Moj život je užas, ali ipak ne želim umrijeti

Ponekad se osjećam kao da sam statist u lošem filmu – onom koji traje predugo, nema jasan zaplet, a redatelj je očito odavno digao ruke. Znaš ono, život ti se urušava sa svih strana – financije, posao, međuljudski odnosi, zdravlje – ali unatoč svemu, nisi baš spreman reći: “OK, gasimo svjetla, ovo je kraj.”

I to je fascinantno. Možda nam je život katastrofa, ali većina nas ipak ne mašta ozbiljno o izlazu. Možda zato što smo mazohisti, a možda zato što nikad ne znaš što će se dogoditi sutra. Možda baš osvojiš na lotu. Ili ti susjed konačno prestane bušiti zidove nedjeljom u sedam ujutro.


O eutanaziji se često priča kao o elegantnom rješenju – civiliziran način da završiš priču kad ti je dosta svega. Kažu da je u Švicarskoj možeš uredno platiti, dođeš, popiješ koktel smrti i mirno odeš. Elegantno, dostojanstveno.

Naravno, u stvarnosti je sve kompliciranije – potvrde, medicinski pregledi, čekanja, intervjui… Toliko birokracije da ti se na kraju više ni ne umire. Čak je i Vedrana Rudan, poznata po svom brutalno iskrenom pogledu na život, najavila da bi otišla na eutanaziju, ali odustala jer se pokazalo da ni to nije tako jednostavno. Zamislite apsurd – odustaneš od smrti jer ti ubiju volju.


Unatoč svim lošim danima, hrpi neplaćenih računa i činjenici da Netflix opet diže cijene, još uvijek nisam spremna napustiti ovu planetu. Možda je to zato što:

– Još uvijek imam liste knjiga koje nisam pročitala (ili serija koje nisam odgledala).
– Uvijek postoji mogućnost da konačno nađem način kako da se obogatim, a da ne radim previše.
– Hrana je preukusna da bih je se tek tako odrekla.
– Još uvijek čekam taj trenutak u kojem će sve kliknuti i napokon ću shvatiti što radim sa svojim životom.

Plus, realno, uvijek postoji ona jedna prijateljica koja svima diže živce, a opet je iz nekog razloga ne možemo odjebati. Dok je ona živa, nekako nije fer da odustanem ja prva.


Dakle, možda život ponekad izgleda kao loša šala. Možda nam se čini kao da smo zaglavili u nečijem eksperimentu koji se oteo kontroli. Ali sve dok ima ironije, apsurda i nepredvidivih obrata – još uvijek se isplati ostati i vidjeti što će se sljedeće dogoditi.

Tko zna, možda nas jednog dana stvarno sve iznenadi – na bolje.